Povratak II. dio

Dan 1102.

Planirala sam potpuno prestati s pisanjem bloga jer tematika više nije ista pa i nema baš nekog smisla, ali puno vas mi šalje divne mailove i pita za izvještaj nakon povratka pa sam se osjetila dužnom podijeliti s vama i nastavak ove nove priče, one u Hrvatskoj.

3 godine.

Prije par dana bi mi bila treća godišnjica života u Njemačkoj. Međutim, kao što znate, vratila sam se u Hrvatsku.

3 godine… Što reći, a da nije već rečeno? Neću nabrajati dobre i loše strane Njemačke po 1000. put jer smo to sve već prošli kroz ove tri godine. Ovaj post će biti o Hrvatskoj.

Prvi tjedni u Hrvatskoj su bili nestvarni. Ostao mi je onaj osjećaj dinamike i urbanističkog života koji me stalno požurivao i činio nervoznom. Nije mi bilo prirodno odmarati i cijele dane ništa ne raditi. Stalno sam mislila da moram rezervirati kartu za natrag, za povratak kući, ne realizirajući da sam sada kod kuće. Dugo se u Hrvatskoj nisam osjećala doma.

Sve je bilo baš onakvo kakvo sam ostavila prije 3 godine, a zapravo više ništa nije bilo isto. Nikle su neke nove zgrade, otvorile se nove trgovine i izgradile ceste. Klubovi u koje sam do 2015. izlazila su se u velikom broju zatvorili ili više nisu bili popularni. Neki novi klinci su vladali tom scenom.

A najviše od svega su se promijenili ljudi. Na prvi pogled su svi bili isti, ali sada u nekom drugom filmu. Neki su razvili ili razvijaju karijere, neki su se poudavali i poženili, neki su bili isti kao prije, ali opet nekako karakterno drugačiji. Ja sam sada stranac u vlastitom gradu i domovini, a tako me i drugi gledaju. Ne osjećam da pripadam ni tu ni tamo, kao neki alien.

Nedavno sam negdje pročitala da kada jednom odeš, zauvijek ostaješ stranac gdje god živio. Bilo mi je smiješno, ali sada uviđam da ipak ima nešto istine u tome. Htjela sam nastaviti sa životom iz 2014. ne shvaćajući da sam povratkom u Hrvatsku opet na početku neke nove priče.

Pitala sam se: „Zašto svima život teče dalje, a ja uvijek moram sve ispočetka? Što ja radim krivo u životu?“

Opet neki novi grad i neki novi ljudi. Pomalo sam već umorna od konstantnih novih početaka, ali što je tu je. Možda je to i jedna ljepota života koju tek moram zavoljeti i prihvatiti.

Bilo mi je lijepo opet biti kod kuće sa svojom obitelji, ali isto tako mi je vrlo brzo počela nedostajati privatnost i imanje vlastitog stana. Život u hotelu mama mi se isprva činio kao luksuz jer me neprestano kuhanje i čišćenje posljednje 2,5 godine pošteno iscrpilo, ali nakon nekog vremena mi se više i nije činilo tako strašno (iako svakodnevno kuhanje JE strašno!). Osim toga, u Njemačkoj sam često bila usamljena u stanu, pogotovo vikendima kada su svi bili sa svojim obiteljima, a ja nisam imala nikoga. U tim trenucima bih dala sve na svijetu da je moja obitelj bila tu, barem na kratko, ili da sam ja mogla otići k njima. To je definitivno jedan od najvećih, a možda i najveći nedostatak samačkog života u stranoj zemlji. I najbolje i najteže trenutke moraš preživjeti sam jer su oni tisućama kilometara daleko i ne mogu biti tu kada ih trebaš. A trebala sam ih puno puta…

Danas, gotovo pola godine kasnije, ipak intenzivno maštam o vlastitom stanu, ali mislim da će mi ovaj put biti lakše otići i biti sama jer sam se naučila nositi s time.

Mislim da je to i najveća lekcija koju sam donijela iz Njemačke. Naučila sam živjeti i boriti se sama, što nisam morala nikada prije. Možda mi je zato preseljenje u Njemačku bio velik šok radi kojeg sam prolazila sve te drame i depresivna razdoblja o kojima sam vas redovito izvještavala. Rez je napravljen naglo, a ja nisam bila spremna na njega. Iz sigurnosti hotela mama i okružena brojnim prijateljima sam bačena na drugi kraj svijeta među neke drugačije ljude koje u početku nisam ni razumjela, sama na svijetu.

Definitivno NE preporučam solo odlazak u inozemstvo osim ako je negdje bliže granici da povremeno možete svratiti kući za vikend. Neizmjerno je lakše ako imate barem jednu poznatu osobu kraj sebe, makar prijatelja ili poznanika. Bilo koga. Da je moja obitelj otišla sa mnom u Njemačku sigurno bih ostala još koju godinu tamo. Ovako je to bio ne glavni, ali jedan od većih razloga za povratak.

____________________________________

Hrvatska se naočigled promijenila u ove tri godine. U Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj se osjeti manjak ljudi, duša otjeranih u bijeli svijet, primoranih potražiti sreću izvan granica Lijepe naše.

Isto tako se osjeti i izlazak iz krize. Ponuda poslova je definitivno puno veća nego prije nešto više od 3 godine kada sam zadnji put aplicirala za radna mjesta u Hrvatskoj, a konkurencija za iste je puno manja.

Ne mislim da poboljšanje općenite situacije leži u masovnoj emigraciji od 2013. godine nego u puno drugih čimbenika koje proživljava cijeli svijet, a ne samo Hrvatska, ali ne želim skrenuti blog u te vode pa neću previše komentirati.

____________________________________

Čim sam došla u Hrvatsku bacila sam se na traženje posla. Glavni kriteriji su mi bili: mora biti posao u mojoj struci, plaća minimalno 6000 kuna, mora biti internacionalna firma, te je poželjno da se na redovitoj bazi koristi i njemački i/ili engleski jezik, ali nije uvjet.

Long story short, vrlo brzo sam pronašla posao koji ispunjava sve navedene kriterije, upravo zahvaljujući znanju njemačkog, te i dan danas tamo radim. Nisam oduševljena, ali nisam previše ni očekivala s obzirom da se radi o Hrvatskoj.
Od prvog dana sam si obećala da se nikada više neću dati muljati i ponižavati. Neću raditi niti sata prekovremeno ako nije plaćeno (a i onda samo u nuždi), a ukoliko netko pokuša bilo kakav mobbing, omalovažavanje ili patroniziranje vratit ću mu istom mjerom i još ću ga prijaviti svim nadležnim institucijama na svijetu. To sam im odmah dala do znanja i tako je i bilo. To je luksuz koji si ovoga puta mogu priuštiti za razliku od prije tri godine.

Ako sam išta naučila u Njemačkoj, to je da je slobodno vrijeme i psihičko zdravlje neprocjenjivo i nema tog novca koji će me uvjeriti u to da je neka tamo firma važnija od mene, mog života i zdravlja. Ljudi u današnje vrijeme podcjenjuju vrijednost ugovora o radu, a baš on je najvažniji, tj. ljudi jer niti jedna firma ne može opstati bez kvalitetnih radnika.

Neki će možda reći da sam bahata, ali ja sam samo korektna, te isto očekujem i od druge strane i neću nikada više pristati na ništa manje. Dosta je bilo.
Kako bi Amerikanci rekli: „Life is too short for that sh*t!“

____________________________________

Od Nijemaca sam naučila puno toga o životu, a isto tako i jednu vrlo važnu lekciju o prijateljstvu, a to je da je većina prijateljstava prolazna i da smo mi svi jedinke koje se moraju samostalno boriti za sebe jer nitko osim nas neće pokrenuti svijet za nas.

Ne kaže se bez veze: „uzdaj se u se i u svoje kljuse!“

Voljela bih da nije tako, ali život u Njemačkoj me naučio da većini ljudi nisam toliko bitna koliko sam mislila da jesam što me pomalo rastužuje, ali takav je život i moramo se prilagoditi.

Eto, to vam je kratki osvrt na moje početke u Hrvatskoj.
Još uvijek se privikavam i ne osjećam kao kod kuće i svako malo provjeravam prognozu i čitam vijesti iz Njemačke. Kada mi je teško pošaljem poruku nekom Nijemcu da se opet osjećam kao da sam tamo s njima i ostanem u toku, a i da malo prozborim njemački. Dan danas koristim oba telefonska broja, i njemački i hrvatski. Google je zbunjen i još uvijek mi prikazuje i njemačke i hrvatske reklame, a dobivam i njemačku spam poštu. Često sanjam Njemačku i da sam ta

mo pa se onda razočaram kada se probudim i shvatim da više nisam. Povremeno znam imati i noćne more na sličnu tematiku. Možda imam psihičke posljedice?

Što se tiče jezika, nisam primijetila da zaboravljam njemački ili lošije govorim. Jedan od razloga je i taj što ga puno koristim na novom poslu tako da nema dana da ne pričam i pišem na njemačkom.
Na trenutke mi je Hrvatska jako dosadna i dođe mi da kupim kartu i odletim natrag, ali me brzo prođe. Živim iz dana u dan nekim hrvatsko-njemačkim životom i odbrojavam dane do ponovnog odlaska u Njemačku, ali ovaj put na puno kraće vrijeme. Fizički sam u Hrvatskoj, a u mislima još uvijek većinom tamo, baš kao što je bilo prije tri godine kada sam napustila Hrvatsku, samo obrnuto. Nostalgija je gadna stvar.

 

Ono što je drugačije je da sam nekako smirenija nego što sam bila u Njemačkoj, vjerojatno zbog blizine i topline obitelji i prijatelja. Život je u Hrvatskoj definitivno opušteniji i usporeniji iliti lagodniji. Nekima to odgovara, a nekima ne. Ja sam negdje u sredini.

Još se nisam 100% opredijelila niti za jednu zemlju jer kao što sam spomenula, ja sam sada alien

To be continued…

Povratak I. dio

Dan 970.

Napokon je svanuo i dan povratka u Hrvatsku. Doslovno sam odbrojavala dane zadnja 2-3 mjeseca u Njemačkoj. Bilo mi je preko glave kiše, samoće, stana, njemačkog, kava koje ništa ne valjaju i svakodnevnog dugog putovanja na posao i kući.

Ostvarila sam ono najvažnije po što sam došla: naučila njemački, skupila nešto inozemnog radnog iskustva, uštedjela lijepu svotu novaca o kojoj sam u Hrvatskoj mogla samo sanjati, naučila i iskusila svašta novo i upoznala puno novih ljudi. Ali dosta je bilo. To definitivno nije život kojeg želim dugoročno živjeti.

Rastanak od kolega i svih ljudi s kojima sam u Njemačkoj provodila vrijeme je očekivano bio bolan i stresan, čak puno više nego rastanak od Hrvatske prije nešto manje od tri godine. Proživjela sam puno teških i stresnih trenutaka u ove tri godine, ali rastanak od Njemačke me posebno dotukao. Istovremeno mu se i jesam i nisam veselila.

Veselila sam se što ću napokon pobjeći od nekih stvari koje su me zadnjih mjeseci mučile i vratiti se životu kojeg sam prije tri godine stavila na pauzu, a istovremeno se s knedlom u grlu pozdravljala od svega što sam u ove tri godine mukotrpno gradila i ostvarivala, što sam sada morala srušiti i ostaviti iza sebe, od čega sam na kraju odlučila pobjeći.

Zadnji tjedni su bili posebni.

Po zadnji put sam obilazila sve najdraže gradove u NRW: Düsseldorf, Erkrath, Dortmund, Essen, Wuppertal, Hagen, Leverkusen i naravno Köln, prisjećajući se uspomena, trenutaka i ljudi s kojima sam tamo u ove tri godine provodila vrijeme, izlazila, šetala, pila, jela, plakala i veselila se. Prolazeći zadnji put tim ulicama srce mi se steglo jedno tisuću puta, a na nekim sam mjestima jedva susprezala suze i sakrivala oči sunčanim naočalama.
Na primjer, gledajući Rajnu na obali Düsseldorfa. Iako nikada nisam vidjela prljaviju i ružniju rijeku ipak mi je užasno prirasla srcu.

Gledajući druge sunarodnjake koji odlaze i dolaze iz Njemačke i slušajući njihova iskustva imam dojam da odlasci nikome ne padaju toliko teško kao meni. Svi se doimaju jaki i samouvjereni, samo se ja raspadam na tisuće komadića. Bit će da je do mene ili oni svoje doživljaje samo dobro skrivaju, dok ja svoje opisujem cijelom svijetu? Zaista bih htjela čuti iskustva drugih na ovu temu pa napišite u komentaru ukoliko imate vlastito ili tuđe iskustvo!

Zadnji radni dan je bio skroz nestvaran. Vratio me u vrijeme zadnjeg predavanja na studiju.
Sve se odvijalo usporeno i nestvarno, kao da gledam neki film kroz tuđe oči. To jutro sam druga došla u ured, nakon kolegice kojoj je to također bio zadnji radni dan u firmi. Okrenula se prema meni i rekla mi sa polu-smiješkom i nagnutom glavom: „I to je to.“ Bila je opuštena i vesela, a ja sam progutala knedlu, što je primijetila.
Lako tebi, pomislih. Ona napušta samo posao, a ja državu i život koji sam zadnje tri godine živjela i gradila.

„Što ako sam napravila najveću pogrešku u životu?“, pitala sam je, a ona mi je odgovorila: „Dugo si razmišljala o odluci i znaš da nisi.“ I nadodala nešto u stilu: „Kada se jedna vrata zatvore, uvijek se otvore druga, još bolja. Uostalom, uvijek se možeš vratiti ako se predomisliš ili ti neće biti dobro u Hrvatskoj“. , čime je bila u pravu.

U tom trenutku nisam znala da li je to bila dobra odluka, ali sam znala da MORAM otići iz Njemačke, barem na neko vrijeme. Ne mogu previše ići u detalje, ali vjerujte mi da sam morala otići. Možda vam jednog dana ispričam što me zaista potjeralo iz Njemačke.

Radni dan je prošao ugodno i u zezanciji, dobile smo par poklona, pozdravile se sa svim kolegama i oko 14 sati napravile posljednji tzv. „Feierabend“ (tim riječima Nijemci pozdravljaju kolege kada idu kući nakon posla). Bila sam vesela i optimistična, što nije teško kada imaš kolege koji se samo poželjeti mogu. Užasno će mi faliti ta firma i moj stol i ured.

Spakirala sam zadnje stvari, te smo se nas dvije veselo zaputile prema izlazu. Ja sam išla stepenicama, a ona liftom. Pozdravile smo se i mi međusobno i tu sam se slomila i isplakala omanju rijeku na stepeništu. Sva sreća pa nitko nije naišao u tih 5 minuta.

___________________________________________

Još 4 dana do leta! 

 

Koliko god se trudila rotirati odjeću između Hrvatske i Njemačke ovisno o godišnjim dobima tako da ne nakupim previše, naravno da mi ni jedna trećina nije stala u kofere. Ne znam kako, ali uspjela sam preseliti gotovo cijeli ormar iz Hrvatske u Njemačku. Lažem, znam, pretjerala sam sa shoppingom. Ne moram ni napomenuti da puno tih stvari nisam nikada ni obukla. Tipično žensko. I tako sam ostavila većinu ormara u susjedovoj garaži što me zapravo veselilo jer sam imala razlog za vratiti se, barem na kratko.

Zadnji dan mi je prošao u pozitivnim mislima iako je bio tmuran i kišan. Lijevalo je k’o iz kabla dok sam putovala vlakom do najtužnijeg mjesta na svijetu – aerodroma. Avantura završava tamo gdje je i počela. Sve je taj dan bilo nekako simbolično, ali vjerojatno samo u mojoj glavi jer sam bila pod svakakvim emocijama. Na aerodromu sam taj dan upoznala hrvatski bračni par koji živi 30-ak godina u Njemačkoj i koji je pozdravio moju odluku o odlasku i time mi dao vjetar u leđa.

Veselila sam se više od svega bureku i ćevapima s lukom, udobnom krevetu i druženju sa starim prijateljima. Moj život je stao u 2014. i sada ću ga napokon ponovno pokrenuti!

Moram samo pronaći neki posao, za što sam računala da ne bi trebalo biti preteško, i onda započinje uživancija u Zagrebu, najljepšem gradu na svijetu

…pomislih naivno.

 

Tips & Tricks za uspjeh u Njemačkoj

Dan 976.

Dosta vas me je pitalo za savjet kako uspjeti u Njemačkoj. Pod uspjeti većinom se misli na pronalazak dobrog posla u svojoj struci i ostvarivanje skladnog života u stranoj zemlji. Pa evo ukratko kako sam ja uspjela.

Dugo sam pisala ovaj članak i razmišljala o toj temi. Savjeta je bezbroj, a ovo su neki od glavnih koji su meni pomogli.
Savjeti vezani uz posao odnose se u prvom redu na ekonomiste i administrativna zanimanja.

1. Ne pristajte na manje od onoga što vrijedite 

– kao što jedan Nijemac ne bi radio kao npr. Buchhalter iliti knjigovođa za minimalac, tako nemojte ni vi. Proguglajte prosječnu plaću na razini države i vaše regije za zanimanje za koje se natječete (npr. ovdje: www.gehaltsvergleich.com) i na temelju toga recite potencijalnom poslodavcu koju plaću želite/očekujete. Prosjek je baš to – prosjek. Tako da očekujte na početku nešto ispod prosjeka, ali ne idite previše nisko jer kao što vi trebate NJIH, trebaju i oni VAS.
Ja sam se u početku iz očaja nudila firmama za 1000 € mjesečno pa čak i manje i to sam fino pisala u molbe ne znajući da je kao prvo, bruto plaća od 1000 € zakonom zabranjena jer je ispod zakonskog minimuma za posao na puno radno vrijeme (minimalna bruto satnica u Njemačkoj je trenutno 8,84 €!), a kao drugo zvučala sam očajno i naravno da me nitko od njih nije ni pozvao na razgovor za posao. Bi li vi?

Druga greška koju sam napravila je ta da sam kada sam nakon više mjesečne potrage napokon dob

ila prvi posao u struci iz sreće i očaja odmah pristala na prvu plaću koju su mi ponudili. Doslovno daj što daš! Dobro, plaća nije bila baš taaako loša, ali mislim da sam mogla ispregovarati kojih 200-tinjak eura više jer na kraju krajeva oni su bili ti koji su MENE htjeli. Valjda nisam mogla vjerovati da bi mene u Njemačkoj neka firma stvarno htjela.

Eto sada znate, da – oni VAS trebaju jednako kao što i vi trebate i njih 🙂
I upamtite – u većim gradovima su i plaće u pravilu par stotina eura veće i obrnuto. Nećete dobiti istu plaću u npr. Düsseldorfu i Solingenu. Idealno je živjeti u manjem gradu s jeftinom stanarinom, a raditi u većem, ako vam je novac od veće važnosti.

2. Ne radite poslove koji nisu vezani uz vašu struku

– osim ako baš ne morate ili želite razviti karijeru u nekom drugom pravcu. Razumijem da je ovo pravilo za neke teško ili nemoguće izvedivo jer se od zraka ne živi pa apeliram na one koji si mogu priuštiti koji mjesec bez plaće. Iz perspektive poslodavca u životopisu bolje izgleda par mjeseci nezaposlenosti i učenja jezika nego dvije godine konobarenja. Takve se nažalost rijetko uzima u obzir kasnije za ozbiljniju uredsku poziciju.

Što duže izbivate iz struke i veću pauzu imate, to će biti teže vratiti se u struku iz razloga što misle da nakon tolike pauze više ne znate raditi svoj posao. Iz mog iskustva, u Njemačkoj je bitan kontinuitet i priča> koja isti mora zaokružiti. Na razgovoru će vas prije pitati da im ispričate svoj poslovni i životni put, uključujući hobije i privatni život, nego vam dati razne testove da im dokažete da to doista znate raditi jer početne uredske poslove može naučiti gotovo svatko, čak i ako nema ništa ili ima malo iskustva.

 

3. Zeit firme nisu zlo

– poslali ste 100-tinjak molbi i sve do jedne su rezultirale odbijenicom. To ne znači da ste loš radnik nego se firme, a pogotovo velike često ne usude riskirati sa strancima kojima njemački nije materinji jezik ili na minimalno B2 razini. Glavni razlog tomu je što je osim vas na istu poziciju apliciralo 30-ak Nijemaca i isto toliko stranaca koji su rođeni ili su veći dio života proveli u Njemačkoj te su ovdje završili školovanje.
I najgora njemačka diploma nažalost još uvijek vrijedi više od strane diplome.
Što je znači da morate naknadno upisivati razne Ausbildunge i studije kako biste došli do posla. Nikada ne idite stepenicu niže od diplome koju već imate, osim ako se radi o diplomi koja je u Njemačkoj potpuno nepriznata. Time podcjenjujete i sebe i državu i instituciju koja je diplomu izdala. Založite se za sebe i vaš mukotrpan studij te im dokažite da ste (smo!) jednako vrijedni!

Zato probajte i sa zeit firmama. Njihov je posao upravo vama pronaći posao i imaju vrlo dobar razlog potruditi se da se zaposlite – jer ste vi njima zarada. Ako je recimo bruto plaća za neku poziciju 2500 €, preko zeit firme će isti radnik firmu koštati oko duplo više (da, vidjela sam dokumente na svoje oči!).

Pa zašto bi onda neka firma uzela radnika preko zeit firme? Glavni je razlog odgovornost, odnosno nepostojanje iste od strane firme za tog radnika što znači da vas se može riješiti kada god poželi ako joj iz bilo kojeg razloga ne odgovarate, a što opet znači da ste prvih par mjeseci na tankom ledu i morate šarmirati firmu u kojoj radite pod zeit ugovorom.

No naravno da ćete biti super i da će vas preuzeti nakon nekog vremena (obično 6-9 mjeseci) 😉
Tada ste u super poziciji jer možete ispregovarati barem par stotina eura veću plaću (bruto naravno. Neto se nikada ne spominje poslodavcu!).

4. Sredite životopis

– par stvari koje su kod nas diskriminacija u Njemačkoj su muss. A to su slika (profesionalna ali sa smiješkom – pogledati pod Bewerbungsfoto), osobni status (samac, u braku itd.), broj djece i hobiji. Također se piše i nezavršeno školovanje (ako ste npr. odustali od fakulteta – pripremite se objasniti razloge odustajanja na razgovoru za posao).

Bez tih informacija su vam šanse znatno smanjene. Osim toga životopis ne smije biti duži od dvije stranice osim u posebnim slučajevima kada imate mnogogodišnje radno iskustvo, te mora biti poslan u PDF formatu (Word je out i poslodavcu znači da ste pomalo neprofesionalni i ne pratite trendove u poslovnom svijetu).

Također zaboravite Europass. Nijemci kao i svi narodi previše ne favoriziraju svoje susjede, tj. stvari koje izvorno dolaze od njih, u ovom slučaju iz Beneluxa. A i preopširan je.

5. Budite brzi i precizni u poslu, ali ne radite prekovremeno ako baš ne morate i ne uzimajte dodatne zadatke koje vam nisu dali

– nitko ne voli ulizice iz jednostavnog razloga jer ih ugrožavaju. Ako se previše trudite drugi bi kraj vas mogli izgledati kao ljenčine i neradnici (što većina ljudi duboko u sebi i je htjeli si to priznati ili ne :)). Budite korektni, brzo učite, tražite pomoć, ali ne konstantno i dugoročno jer ćete ih time početi živcirati.

Imam primjer iz svoje firme. Zaposlili smo Njemicu koja je i nakon par mjeseci tokom radnog dana svako malo nešto zapitkivala i time usporavala ostale koji se nisu mogli koncentrirati na svoj dio posla. Ne moram ni napomenuti da je uslijedio zloglasni otkaz unutar probnog roka. Dobro je da nije htjela riskirati da krivo napravi posao, ali nakon 2 mjeseca od nje se očekivala puno veća samostalnost.

Zato budite samostalni i radite svoj posao brzo, ali točno, te radije zapisujte natuknice nego da konstantno i nakon par mjeseci još uvijek stalno nešto zapitkujete i tražite pomoć u situacijama koje se svakodnevno ili često ponavljaju u poslu.
Tražite pomoć samo kada se nađete pred zidom, tj. ni nakon istraživanja niste uspjeli samostalno pronaći rješenje ili kada ste u stisci s rokovima.

6. Učite njemački

– za nas ekonomiste njemački je sve! Uvijek se može naći posao i sa znanjem samo engleskog, no takvih je poslova vrlo malo te su to uglavnom visoke menadžerske pozicije i rijetki poslovi s velikom odgovornošću za koje postoji malo stručnjaka ili pak najniže pozicije poput NKV zanimanja.

Kako uopće krenuti? Obavezno ako možete završite Integrationskurs. Nakon toga (odnosno B1 stupnja) možete krenuti u ozbiljniju potragu za poslom u struci. Više puta sam napomenula da njemački otvara bezbroj vrata i zaista je tako.

A sada kada smo riješili formalni dio…

7. Provodite što više vremena s Nijemcima i drugim strancima

– otvorit će vam se neki novi vidici, iskustva i načini razmišljanja za koje niste ni znali da postoje. Naučit ćete i iskusiti jedinstvene stvari i situacije te obogatiti svoj što profesionalni što privatni život zauvijek!

Neće svako iskustvo biti ugodno i lijepo, no naučit će vas koju više o samom životu koju sigurno ne biste naučili u domovini i provodeći svoje vrijeme samo sa sunarodnjacima.

8. Štedite

– osim stanarine koja varira od grada do grada, u Njemačkoj se zaista može povoljno živjeti. Hrana i osnovne potrepštine su duplo jeftiniji nego u npr. Hrvatskoj. Priuštite si i zabavu i putovanja, ali umjereno. Sve je lakše s par tisuća eura viška na računu, a do njih uz posao zaista nije teško doći. Početak nije vrijeme za trošenje. To vrijeme će doći. S vremenom 🙂

9. Stalno upoznajte nove ljude

– sprijateljite se s Hrvatima u okolici na facebook grupama, a na tečajevima i u izlascima sa strancima. Networking nikada nije poprimio tolike razmjere kao u današnje doba kada j

 

e postao SVE. Važno je znati što više različitih profila ljudi. Em radi koristi (razni popusti na stvari i savjeti prilikom kupnje), em zato što nikad

 

a ne znate u kakvoj ćete se situaciji naći. Možda će vam jednom trebati pomoć i biti će puno lakše ako ćete se nekome moći obratiti za istu.

 

10. Zamolite Nijemce da vas ispravljaju u govoru i pismu

– većini se iz mog iskustva neće dati, ali oni koji pristanu biti će od velike pomoći. Meni su prvih godinu dana kolege Nijemci pregledavali gotovo sve dopise i važne emailove koje sam

 

pisala na treće osobe što je ubrzalo moje savladavanje jezika za 1000%!

Danas sam 95% potpuno samostalna u svojoj struci što je ogroman napredak za nekoga tko je tek manje od 3 godine u Njemačkoj te je počeo s učenjem jezika gotovo od nule. Svako malo doživljavam čuđenje kako dobro baratam njemačkim, a uspoređuju me i s ljudima koji su po 10-20 godina u Njemačkoj.

11. Izlazite, krećite se što više među ljudima!

– najgore što možete napraviti dok ste sami u stranoj zemlji je da se zabarikadirate u svoja četiri zida i provodite to teško vrijeme odsutnosti od obitelji i domovine sami sa svojim mislima i na relaciji posao – kuća – posao.

Vjeruje mi, been there, done that. Nostalgija je gadna stvar i iako je ponekad neizbježna poželjno ju je što

 

je moguće više odgoditi.

 

Velika je vjerojatnost da će od 100 ljudi koje upoznate njih 90 biti zlobnici i sebični gadovi koji bi vam okrenuli leđa u svakoj iole nepoželjnoj situaciji, no bez sumnje će onih 10 biti oni pravi, spremni pomoći, prijatelji, a nakon vremena će vam postati i druga obitelj, kao što su meni moji postali.

Ja ću se uvijek imati kamo vratiti u Njemačku, pa i kada odjavim stan imat ću sigurno na neko vrijeme krov nad glavom kod svoje nove, njemačke obitelji, ukoliko se ikada odlučim na povratak u ovu zemlju snova i mogućnosti.

Nova web stranica!

Dan 954.

I ja sam se napokon bacila u web dizajn vode.

Prije nekih godinu i pol sam dobila novi zadatak od šefa u Njemačkoj kod kojega radim minijob, a to je da održavam firminu web stranicu. Inače sam prirodno nadarena za IT i dosta se dobro snalazim u tome svijetu, ali na nesreću još se nikad nisam našla s „druge strane“ web stranica.

I tako je njemu, da bi smanjio troškove održavanja web stranice za koju plaća pozamašnu cifru svaki mjesec IT firmi koja je izradila stranicu i održava je, palo na pamet da bi ja to mogla preuzeti. On je naime uvjeren da ja znam sve strane jezike i mogu sve odraditi pa mi bez srama daje svakakve zadatke bez straha da nešto neće biti obavljeno. Što je najbolje, uz malo muke, truda i živciranja sam zaista sve i uspijevala do sada, pa čak i telefonirati s Rumunjem koji ne razumije niti jedan jezik osim rumunjskog (moram napomenuti da nemam pojma rumunjski!). Također je primijetio da malo tko može odoljeti mom naglasku i osteuropäischem Aussicht-u pa uvijek mene šalje u kupovinu i pregovaranja jer zna da ću dobiti bolji popust od njega. Njegova je teorija da se mene ljudi ili boje ili sam im slatka pa mi uvijek popuštaju i daju povoljnije cijene. A dobro.

Dobro poslužim i kao rezervna babaroga ako kojeg od radnika treba ukoriti ili mu reći u čemu griješi, kao i „zaprijetiti“ klijentima ako ne plate na vrijeme, a sve s ciljem da im se on ne zamjeri.

Nekada mi se čini da Nijemci misle da mi stranci imamo posebne magične sposobnosti i da smo došli u Njemačku kako bi obavljali „prljave poslove“ koji su njima mrski.

Svašta ovim Nijemcima padne na pamet!N o dok dobro plaća neću se buniti! Uostalom, nekada baš godi malo igrati se šefa i trenirati strogoću za promjenu. Svašta novog sam naučila u Njemačkoj.

Pišući ovaj blog shvatila sam da posjedujem i nevjerojatnu sposobnost skretanja s teme a čak sam dobila i kompliment da se mogu baciti i u komičarske vode.

Vratimo se na njegovu web stranicu.

I tako sam dobila zadatak održavati web stranicu u WordPressu s kojim se do tada nikada nisam susrela, naravno na njemačkom. Imala sam 2 sata instrukcija kod dotične IT firme od koje sam preuzela posao, gdje su mi pokazali osnove tipa kako se ulogirati, a dalje snađi se kako znaš i umiješ, kao i svaki put do sada. Na početku sam morala samo mijenjati i dodavati slike i tekst što sam brzo pohvatala, a onda su došli i zahtjevniji zadaci poput dodavanja i uređenja potpuno nove stranice (page-a?), izrade menu-a i slično. Zahvaljujući skupo temi i plugin-ovima uspjela sam i to.

A onda sam nadobudno počela uređivati ovu stranicu…

Moram priznati da je teže nego što sam mislila. Slušajući priče o WordPressu zvučalo je kao slaganje slagalice i dodavanje sličica, što je s jedne strane i bilo tako dok sam uređivala skupu stranicu od šefa. Sada sam naučila razliku između plaćene i besplatne teme i plugin-ova. Kod njega je sve jednostavno i doslovno „ubacivanje sličica“ zato što ima kupljene plugin-ove i widgete, a ja sam se na ovoj bome namučila. Mislila sam da ću biti gotova u par sati i uspjeti poslagati stranicu bez Youtube tutoriala, no zapela sam već na samom početku na ovom ružnom slideshow-u s kojim sam se mučila dobrih tjedan dana (a kako vidim, opet ne radi!!).

Zbog anonimnosti nisam nikoga mogla pitati za pomoć tako da je sve ostalo na mojem snalaženju i Youtube-u. Još učim i pokušavam se snaći pa nemojte zamjeriti. Bit će bolje obećajem!

Uz to me dosta živciraju ovi nedefinirani proredi i što za svaku sitnicu od kontakt formulara do slideshowa treba instalirati neki dodatak bez kojih je WordPress gotovo neupotrebljiv što me moram priznati, razočaralo. Uz to je i dosta spor.

Ako imate kakvih savjeta ili vas nešto posebno bode u oči na stranici javite mi (uspjela sam izraditi i kontakt formular 🙂)!

 

© 2017. All Rights Reserved gastarbajterica.com