Povratak II. dio

Dan 1102.

Planirala sam potpuno prestati s pisanjem bloga jer tematika više nije ista pa i nema baš nekog smisla, ali puno vas mi šalje divne mailove i pita za izvještaj nakon povratka pa sam se osjetila dužnom podijeliti s vama i nastavak ove nove priče, one u Hrvatskoj.

3 godine.

Prije par dana bi mi bila treća godišnjica života u Njemačkoj. Međutim, kao što znate, vratila sam se u Hrvatsku.

3 godine… Što reći, a da nije već rečeno? Neću nabrajati dobre i loše strane Njemačke po 1000. put jer smo to sve već prošli kroz ove tri godine. Ovaj post će biti o Hrvatskoj.

Prvi tjedni u Hrvatskoj su bili nestvarni. Ostao mi je onaj osjećaj dinamike i urbanističkog života koji me stalno požurivao i činio nervoznom. Nije mi bilo prirodno odmarati i cijele dane ništa ne raditi. Stalno sam mislila da moram rezervirati kartu za natrag, za povratak kući, ne realizirajući da sam sada kod kuće. Dugo se u Hrvatskoj nisam osjećala doma.

Sve je bilo baš onakvo kakvo sam ostavila prije 3 godine, a zapravo više ništa nije bilo isto. Nikle su neke nove zgrade, otvorile se nove trgovine i izgradile ceste. Klubovi u koje sam do 2015. izlazila su se u velikom broju zatvorili ili više nisu bili popularni. Neki novi klinci su vladali tom scenom.

A najviše od svega su se promijenili ljudi. Na prvi pogled su svi bili isti, ali sada u nekom drugom filmu. Neki su razvili ili razvijaju karijere, neki su se poudavali i poženili, neki su bili isti kao prije, ali opet nekako karakterno drugačiji. Ja sam sada stranac u vlastitom gradu i domovini, a tako me i drugi gledaju. Ne osjećam da pripadam ni tu ni tamo, kao neki alien.

Nedavno sam negdje pročitala da kada jednom odeš, zauvijek ostaješ stranac gdje god živio. Bilo mi je smiješno, ali sada uviđam da ipak ima nešto istine u tome. Htjela sam nastaviti sa životom iz 2014. ne shvaćajući da sam povratkom u Hrvatsku opet na početku neke nove priče.

Pitala sam se: „Zašto svima život teče dalje, a ja uvijek moram sve ispočetka? Što ja radim krivo u životu?“

Opet neki novi grad i neki novi ljudi. Pomalo sam već umorna od konstantnih novih početaka, ali što je tu je. Možda je to i jedna ljepota života koju tek moram zavoljeti i prihvatiti.

Bilo mi je lijepo opet biti kod kuće sa svojom obitelji, ali isto tako mi je vrlo brzo počela nedostajati privatnost i imanje vlastitog stana. Život u hotelu mama mi se isprva činio kao luksuz jer me neprestano kuhanje i čišćenje posljednje 2,5 godine pošteno iscrpilo, ali nakon nekog vremena mi se više i nije činilo tako strašno (iako svakodnevno kuhanje JE strašno!). Osim toga, u Njemačkoj sam često bila usamljena u stanu, pogotovo vikendima kada su svi bili sa svojim obiteljima, a ja nisam imala nikoga. U tim trenucima bih dala sve na svijetu da je moja obitelj bila tu, barem na kratko, ili da sam ja mogla otići k njima. To je definitivno jedan od najvećih, a možda i najveći nedostatak samačkog života u stranoj zemlji. I najbolje i najteže trenutke moraš preživjeti sam jer su oni tisućama kilometara daleko i ne mogu biti tu kada ih trebaš. A trebala sam ih puno puta…

Danas, gotovo pola godine kasnije, ipak intenzivno maštam o vlastitom stanu, ali mislim da će mi ovaj put biti lakše otići i biti sama jer sam se naučila nositi s time.

Mislim da je to i najveća lekcija koju sam donijela iz Njemačke. Naučila sam živjeti i boriti se sama, što nisam morala nikada prije. Možda mi je zato preseljenje u Njemačku bio velik šok radi kojeg sam prolazila sve te drame i depresivna razdoblja o kojima sam vas redovito izvještavala. Rez je napravljen naglo, a ja nisam bila spremna na njega. Iz sigurnosti hotela mama i okružena brojnim prijateljima sam bačena na drugi kraj svijeta među neke drugačije ljude koje u početku nisam ni razumjela, sama na svijetu.

Definitivno NE preporučam solo odlazak u inozemstvo osim ako je negdje bliže granici da povremeno možete svratiti kući za vikend. Neizmjerno je lakše ako imate barem jednu poznatu osobu kraj sebe, makar prijatelja ili poznanika. Bilo koga. Da je moja obitelj otišla sa mnom u Njemačku sigurno bih ostala još koju godinu tamo. Ovako je to bio ne glavni, ali jedan od većih razloga za povratak.

____________________________________

Hrvatska se naočigled promijenila u ove tri godine. U Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj se osjeti manjak ljudi, duša otjeranih u bijeli svijet, primoranih potražiti sreću izvan granica Lijepe naše.

Isto tako se osjeti i izlazak iz krize. Ponuda poslova je definitivno puno veća nego prije nešto više od 3 godine kada sam zadnji put aplicirala za radna mjesta u Hrvatskoj, a konkurencija za iste je puno manja.

Ne mislim da poboljšanje općenite situacije leži u masovnoj emigraciji od 2013. godine nego u puno drugih čimbenika koje proživljava cijeli svijet, a ne samo Hrvatska, ali ne želim skrenuti blog u te vode pa neću previše komentirati.

____________________________________

Čim sam došla u Hrvatsku bacila sam se na traženje posla. Glavni kriteriji su mi bili: mora biti posao u mojoj struci, plaća minimalno 6000 kuna, mora biti internacionalna firma, te je poželjno da se na redovitoj bazi koristi i njemački i/ili engleski jezik, ali nije uvjet.

Long story short, vrlo brzo sam pronašla posao koji ispunjava sve navedene kriterije, upravo zahvaljujući znanju njemačkog, te i dan danas tamo radim. Nisam oduševljena, ali nisam previše ni očekivala s obzirom da se radi o Hrvatskoj.
Od prvog dana sam si obećala da se nikada više neću dati muljati i ponižavati. Neću raditi niti sata prekovremeno ako nije plaćeno (a i onda samo u nuždi), a ukoliko netko pokuša bilo kakav mobbing, omalovažavanje ili patroniziranje vratit ću mu istom mjerom i još ću ga prijaviti svim nadležnim institucijama na svijetu. To sam im odmah dala do znanja i tako je i bilo. To je luksuz koji si ovoga puta mogu priuštiti za razliku od prije tri godine.

Ako sam išta naučila u Njemačkoj, to je da je slobodno vrijeme i psihičko zdravlje neprocjenjivo i nema tog novca koji će me uvjeriti u to da je neka tamo firma važnija od mene, mog života i zdravlja. Ljudi u današnje vrijeme podcjenjuju vrijednost ugovora o radu, a baš on je najvažniji, tj. ljudi jer niti jedna firma ne može opstati bez kvalitetnih radnika.

Neki će možda reći da sam bahata, ali ja sam samo korektna, te isto očekujem i od druge strane i neću nikada više pristati na ništa manje. Dosta je bilo.
Kako bi Amerikanci rekli: „Life is too short for that sh*t!“

____________________________________

Od Nijemaca sam naučila puno toga o životu, a isto tako i jednu vrlo važnu lekciju o prijateljstvu, a to je da je većina prijateljstava prolazna i da smo mi svi jedinke koje se moraju samostalno boriti za sebe jer nitko osim nas neće pokrenuti svijet za nas.

Ne kaže se bez veze: „uzdaj se u se i u svoje kljuse!“

Voljela bih da nije tako, ali život u Njemačkoj me naučio da većini ljudi nisam toliko bitna koliko sam mislila da jesam što me pomalo rastužuje, ali takav je život i moramo se prilagoditi.

Eto, to vam je kratki osvrt na moje početke u Hrvatskoj.
Još uvijek se privikavam i ne osjećam kao kod kuće i svako malo provjeravam prognozu i čitam vijesti iz Njemačke. Kada mi je teško pošaljem poruku nekom Nijemcu da se opet osjećam kao da sam tamo s njima i ostanem u toku, a i da malo prozborim njemački. Dan danas koristim oba telefonska broja, i njemački i hrvatski. Google je zbunjen i još uvijek mi prikazuje i njemačke i hrvatske reklame, a dobivam i njemačku spam poštu. Često sanjam Njemačku i da sam ta

mo pa se onda razočaram kada se probudim i shvatim da više nisam. Povremeno znam imati i noćne more na sličnu tematiku. Možda imam psihičke posljedice?

Što se tiče jezika, nisam primijetila da zaboravljam njemački ili lošije govorim. Jedan od razloga je i taj što ga puno koristim na novom poslu tako da nema dana da ne pričam i pišem na njemačkom.
Na trenutke mi je Hrvatska jako dosadna i dođe mi da kupim kartu i odletim natrag, ali me brzo prođe. Živim iz dana u dan nekim hrvatsko-njemačkim životom i odbrojavam dane do ponovnog odlaska u Njemačku, ali ovaj put na puno kraće vrijeme. Fizički sam u Hrvatskoj, a u mislima još uvijek većinom tamo, baš kao što je bilo prije tri godine kada sam napustila Hrvatsku, samo obrnuto. Nostalgija je gadna stvar.

 

Ono što je drugačije je da sam nekako smirenija nego što sam bila u Njemačkoj, vjerojatno zbog blizine i topline obitelji i prijatelja. Život je u Hrvatskoj definitivno opušteniji i usporeniji iliti lagodniji. Nekima to odgovara, a nekima ne. Ja sam negdje u sredini.

Još se nisam 100% opredijelila niti za jednu zemlju jer kao što sam spomenula, ja sam sada alien

To be continued…

3 thoughts on “Povratak II. dio

  1. Jesi znala njemački prije nego si otišla?
    Ja ne znam skoro ništa i to mi je strah. Engleski govorim i pišem solidno.
    Jesi našla odmah posao, stan? Koliko si bila likvidna kad si krenula?

  2. da nije call centar? Oni traže ljude po HR za cca 1000€.. inače ponuda poslova i uvjeti su lošiji nego ikada pa zato ljudi i odlaze.

    Meni isto ne leži niti HR niti DE mentalitet.. možda Nizozemska…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.